Faktor Magazin

Život

VESO ĐOREM

2017-02-14 14:10:15

Uvijek je znao kako, preteča i promoter onoga što danas najviše nedostaje, u svom kultnom restoranu Luka Lu, u srcu češke prestonice, reporteru Faktora odaje tajnu svog uspjeha: kako napraviti promociju kulture kroz kafanu 

Mnogi će, u svakovrsno mnogo milosnijim uslovima, odživjeti svoj radni vijek u ovom poslu, ali ga neće, uprkos luksuzima, količini raspolažućeg kapitala i sličnog, ni približno dostići u originalnosti. Tako je kodiran: neprekidno podsjeća da ne mora ama baš sve da pokreće isključivo profit, da sve ne mora biti toliko obezduševljeno, da se dijela profita čovjek može odreći i na ono oplemenjujuće. ‘Baci uz vodu, vratiće se niz vodu’. Upravo mu se koncept stalnog serviranja kulture ‘uz obroke’ još jednom potvrdio ispravnim. Luka Lu, restoran Vese Đorema, bivšeg Sarajlije, odavno u Pragu slovi kao kultni. A skorijih dana u tamošnjoj štampi našao se na listi stranaca koji su izmijenili gastro sliku Praga.

Sve je počelo u Sarajevu, 80-ih. Kad je san svakog prosječnog čovjeka tada u Jugoslaviji bio da otvori kafić i ‘digne sve četiri u vis’, da pomalo kraducka mušterije a naveliko državu, Veso Đorem ostvario je u, za to vrijeme, ‘neprirodno’ ranoj mladosti. Prethodno je bio novinar i urednik Naših dana, ali je, kako ga je nepogrešivo skenirao pokojni Dario Džamonja, bilo očito da od njega ‘nikad neće postati ono što Pink Flojd u jednoj svojoj pjesmi opisuju kao midlle aged soft-belly ber drinken (sredovječni, mekotrbi pivopija)’. Jer, za Vesu, pokazalo se, otvaranje tada (još nedostignute?) kultne sarajevske Crvene galerije nije predstavljalo cilj, nego - start. Kao što se i vlasnik Crvene galerije potpuno razlikovao od predstave kakvu imamo o kafedžijama (obavijen oblakom ‘pačulija’, viski isparenja, okovan zlatnim lancima i briljantnim prstenjem, okružen ‘slavnim’ ljudima i neslavnim curama), tako se i ovaj lokal po onome što je nudio i onima koji se okupljaju u njemu i oko njega, potpuno razlikovao od sličnih. Prethodno, prije nego je, po upisu žurnalistike, dospio u Naše dane, ljeta je provodio kao fizički radnik na Željezničkoj stanici, utovarao brašno za Žitopromet, u auto-kampu radio kao noćni čuvar…

I novinarstva se brzo zasitio, manuo se ‘ćorava posla’.

- Radio sam u unutrašnjo-političkoj, poslije pisao o muzici, a onda krenuo da organizujem Rok uranke na Skenderiji. Uglavnom, ta neka vrsta menadžerstva i odvukla me je od novinarstva, tim prije što mi nije ležalo to političko novinarstvo, koje je uzimalo sve više maha.

I najpopularniji sarajevski diskać, Be-Be vezan je za njegovo ime… gdje su održane stotine promocija, nije bilo rok ili zabavljačke face iz SFRJ koja to nije ovdje učinila. U sitnim satima bio je obavezno mjesto prozivke sarajevskih rokera, tu su se prvo saznavale sve novosti. Klub je prethodno bio gotovo zamro, raja izgubila interesovanje, da bi ga Đorem, zajedno sa Borom Petrovićem, vratio u život.

- Nikome nije palo na pamet da na prostoru od stotinjak kvadrata organizuje tako nešto. Bendovi koje sam dovodio nisu imali nikakvih posebnih zahtjeva, jer se brzo pročulo da se u Be-Be za dan može promovisati ploča, završiti ono za šta su inače potrebni mjeseci. Mi bi smo ih provodali po radiju, televiziji, novinama, tako da smo od njih praktično te koncerte dobijali džabe, na poklon. Međutim, sav taj noćni život bio je prilično naporan, pa sam odlučio da se prihvatim nekog ‘dnevnog’ posla. Prezasićenost, jednoličnost, bavljenja istim poslom bilo je ono što me uvijek tjeralo dalje.

Iako je kao vlasnik Crvene galerije napravio ne samo sarajevsko, nego i Yu čudo, uvijek je o tom uspjehu govorio u množini.

- Taj, i toliki, posao, sve i kad bih želio, ne bih mogao sam napraviti. Mislim da se razlikujem od ostalih po saradnicima bez kojih ne bih mogao. Kad bi banula inspekcija, pa pitala, recimo, koliko mi košta pivo - pojma nisam imao! Oni se ibretili. Raka Marić, recimo, ne bi prihvatio ničiju pomoć, sve i kad bi mu je neko ponudio. Klub se teško gradi, lako razgrađuje. A kada si na vrhu, najteže je zadržati takvu poziciju. Moram priznati da je biznis za mene malo dosadna stvar. Za ovih tridesetak godina - nikada nisam izbrojao pazar. Zato su, valjda, moji konobari prije mene kupovali golfove (smijeh). Ovdje, u Pragu, danas mi je najvažniji saradnik - supruga Tijana, koja je zadužena za ozbiljniji dio posla, finansije i slično. Moj dio posla je da kafana bude lijepa, da se u njoj mnogo stvari dešava i da bude gužva. U ovom poslu važan je svaki radnik; restoran je kolektivno djelo. Zato su porodični restorani uglavnom uspješni…  

LJEPOTA IGRE

Još sam onaj isti dječak sa Ilidže

Znaš reći i da se, radeći ovo, lijepo igraš?
- Da, mislim da sam lijepo osmislio tu igru... Jednako lijepo su uživali u igranci i konobari i gosti, takođe i ja... Onaj dječak sa Ilidže u meni ni danas ne miruje. Pokušavam da budem ozbiljan muž i tata, ponekad to uspijeva i... par nedjelja. Onda napravim, opet, neku dječiju pizdariju pa se postidim i djece i žene... Veliki biznis je dosadan i potreban onima koji ne umiju da uživaju u pravljenju kuće -zidanju, uzgoju domaćih životinja ili cvijeća, pisanju ili čitanju... Da nema uopšte novca, volio bih...

Zapravo, veoma rano je digao ‘bunu’ protiv klišea, jednodimenzionalnosti svih vrsta, birokratizovanja. A inventivnost, nove ideje, bile su u ono vrijeme popriličan ‘remetilački faktor’, jeres. Tako su ga, recimo, svojevremeno, kao nepodobnika vratili sa ORA Sutjeska…

- Sad me vraćaš u laganu šetnju ne od 30 kilometara, nego 30 godina... Ajmo... Da, ta moja mala ‘buna’ na ORA Sutjeska 80-ih je bio moj pokušaj da se radna akcija osavremeni; sadržajno i praktično... Zalagao sam se, kao referent za informisanje pri štabu akcije, da se akcijaški dan sadržajno promijeni: da omladinu ne bude u pet ujutro bez potrebe, nego u sedam. Ili, ako se mora već ustajati u cik zore, da olade sa popodnevnim društvenim aktivnostima na kojim su umorne  omladinke i omladinci uglavnom spavali. Zalagao sam se u brigadirskim novinama za malo ‘samoupravljanja’, jer su svim aktivnostima ‘samoupravljali’ komandanti... Lijepa tradicija tadašnjeg društva bila bi ljepša... U ljetnim mjesecima te godine sadili smo borove i jele, a ja sam znao, i provjerio, da se takvi radovi obavljaju s ranog proljeća?! Mislio sam da sam zato na Akciju i pozvan. Komandant je mislio da sam zarad Sutjeske i plate trebao da ćutim... Poslije nekoliko pokušaja uspio je i da me smijeni i vrati u Sarajevo, iako je akcija ‘sađenja’ mladica trebala da završi za desetak dana... Na autobusku stanicu na Tjentištu me ispratilo svih pet-šest brigade, sa sve zastavama i harmonikama, pjesmom! Ej! Tadašnja poraz-pobjeda i čvoruga od prvog ozbiljnijeg udarca glavom u zid boljela je par mjeseci... Moralo se dalje. I prije i poslije toga dešavale su se podno Zelengore puno ozbiljnije i bolnije stvari!!! Jebajiga...

I, zaista, poraze je na magičan način znao da preokreće u pobjede, pa ‘oficijelnim ušima’ zasigurno nije godila rasprostranjena ocjena da je Galerija Vese Đorema za samo godinu dana postojanja uradila za kulturu Sarajeva više nego mnoge institucije za 40 godina! Takođe, u vrijeme kada se na privatne ideje, kapital i iskorake gledalo poprijeko, osnovao je prvu univerzalnu marketinšku agenciju. Njegov Princip marketing klub obezbjeđivao je usluge iz oblasti političkog marketinga, kargo letove avionima i helikopterima, fizičku zaštitu lica, objekata i manifestacija… Dotad neviđen, i nezamisliv, prodor na ovim prostorima…

Ipak, kulminacija otvorenosti za nove senzacije uslijedila je sa Domom pisaca u Sarajevu. Tim povodom kružila je i jedna anegdota, izrečena iz usta mladog pisca: ‘Svojevremeno, ne tako davno, jedan visoki funkcioner rekao je kako je sa 14 godina otišao u partizane. On sa 14 u partizane, ja sa isto toliko u depresiju. Da bi te depresije bilo manje, pobrinuo se, eto, Veso Đorem’…

I danas zvuči nevjerovatno da je, tačno na Vidovdan 1990. godine, Vesin Dom pisaca otvorio predsjednik Skupštine SRBiH Zlatan Karavdić. Istina, Veso nikad nije otkrio ko je ‘upleo prste’ da to ne učini Žak Lang, tadašnji ministar kulture, s kojim je to lično utanačivao. Kusta je u vrtu otvorio Andrićevu klupu, Brega i Davorin Popović kumovali su klubu Džoni Voker, pisac Nikola Martić salonu Silvije, zdravicu prijateljstva podigao je Abdulah Sidran.  

Upravo ga je Sidran nazvao najvećim privatnim kulturnim mecenom u Jugoslaviji. On ga je, na neki način, i pokrenuo da uđe u ovaj poduhvat.

- Bilo je to na Večeri jugoslovenske poezije, koja je trebalo da bude održana u bašti CEDUS-a. Međutim, pala je kiša, veče je propalo. Ušli smo unutra, bilo je jedva tridesetak ljudi, i kada je Sidran saznao da troškove svih učesnika snosim ja, rekao je da bi ja mogao biti taj čovjek koji bi se prihvatio posla oko Doma pisaca. Rekao sam mu da to ne smatram nikakvom vrstom gubitka, nego jednom vrstom ulaganja. A, na kraju krajeva, smatram to jednom vrstom duga društvu koje mi je omogućilo da zaradim mnogo više novca nego moji vršnjaci…

Tako je nastalo kultno okupljalište. I diplomatskog kora, ključnih faca iz kulture, politike… Receptura uspjeha je bila u tome što nije zadovoljavao samo gastro, već i kulturnu glad. Na jedinstven način.

- Sebe nikad nisam smatrao dobrim ugostiteljem, možda sam bio, ili sam se trudio, da budem dobar domaćin i kulturni promoter... Poslovni uspjeh bio je samo posljedica tog odnosa... ’Suvo’ ugostiteljstvo je za eventualno kreativnog čovjeka poprilično dosadan posao...

Naravno, znatiželju uvijek izaziva i koga je sve ugostio. A to je već dugačak spisak.

- ‘Služio’ sam engleskog kralja, predsjednike država, svjetski poznate umjetnike... Ali mi je jednako drago društvo mog kućnog majstora Miodraga. Najdraže mi je društvo građevinskih radnika, dok nešto gradimo. Dragocjeni su, i zlata vrijedni, duhoviti i nasmijani ljudi bilo koje struke... Evo, danas sam osam puta gledao dokumentarni film Starac i Lasta. O starcu-čobaninu koji se ozbiljno zaljubio u lastavicu... Ko ne bi?!?

S godinama, ne skriva, sve ga jače vuče zavičaj.

- Rodio sam se, i prvih desetak godina živio, u malom selu podno Zelengore i Treskavice. Kalinovačko Zagorje. Kasnije provodio ljetne i zimske raspuste, čuvao sa djedom janjce i kosio ‘otavu, mladu, zelenu... otimo kuću crvrčku i hranu gorskom jelenu...’ Za Jovanjdan i Đurđevdan ispod stola krišom bilježio junačke narodne i ljubavne pjesme i jadikovke... Tražio na modrom nebu Kumovu slamu, mala i veliká kola i sjajnu zvijezdu Danicu...

Zapalio prvu cigaru kad mi je smrt otela dragog Đeda Šala... Postajao mladić, muško... Mirisima trave i poljskog cvijeća, milim brdima i gorama zeleno-modrim letim u zagrljaj skoro svake praške noći... Sanjam kako se vraćam Zavičaju... U naramku nosim jagnje... Ono zalutalo, ja od Rata pobjegao u bijeli svijet... Sjećaš se da smo u školi imali predmet Priroda i društvo... Sve mi je, kako starim, draža priroda, a sve manje društvo... Zrelo žito, Vilov dole, bosioče plavi....

Risto Motika

Ostavite komentar

Komentari